Vjerovati u Allaha i vjerovati Njemu

Date:

Piše: Haris Islamčević

Jedne prilike je halifa Harun-er-Rešid sa svojom suprugom Zubejdom izašao u šetnju pored rijeke. Šetajući se obalom naišli su na Behlula (čovjeka kojega su smatrali neuračunjljivim, ali koji je znao davati mudre savjete ljudima. Postoje i mišljenja da je Behlul bio izuzetno mudar čovjek koji je, iz straha od oholosti, namjerno u javnosti se ponašao neuračunljivo).

Vidjeli su ga kako sjedi pored rijeke, i kako pravi kuće od pijeska, baš onako kako to rade i djeca. Kada su mu prišli, Zubejda ga upita šta to radi, a on joj reče da pravi kuće u Džennetu. Ona ga upita za cijenu kuće, i može li ona kupiti jednu. Behlul joj reče da je cijena kuće deset dirhema, i da izabere kući koja joj se sviđa. Zubejda mu uruči traženi iznos, i pokaza na jednu od kuća.

– Tvoja je – reče joj Behlul, i tu kuću sruši, a novac koji mu je dala on baci u rijeku. Kada su došli kući, Harun-er-Rašid pođe da kritikuje, rekavši joj da je pogriješila što je onaj novac dala budali, i da bi bilo bolje da ge je udijelila kakvoj sirotinji.

– Ono je bio moj novac i šta ja radim sa svojim novcem to nije tvoja stvar – reče mu Zubejda.

Tu noć Harun-er-Rašid usni san, kako stoji ispred predivnog dvorca, čija je kupola bila od zlata, a iznad ulaza u dvorac je svjetlošću bilo ispisano “Zubejdina kuća”, te se Harun obradova i krenu da uđe u kuću svoje supruge. Kada se približio dvorcu na nekoliko koraka, pred njim se stvori čuvar koji mu zapriječi ulaz. Harun mu pođe objašnjavati kako je ovo kuća njegove supruge, i da on želi da uđe unutra.

– Baš tako! – reče mu čuvar, i nastavi: “Ovo je kuća tvoje supruge, i ti na nju nikakvo pravo ne polažeš. Odlazi odavde!”.

Čuvar ga u snu pođe gurati toliko jako da se od straha probudio. Čim se probudio, odmah pozva Zubejdu da opet idu do obale rijeke i da traže Behlula. Kada su došli do obale, nađoše Behlula na istome mjestu, i vidješe kako opet pravi kuće u pijesku. Priđoše mu i upitaše ga što to radi, a on im opet reče da pravi kuće u Džennetu. Harun-er-Rašid upita da li on može, sada za sebe, da kupi jednu kuću, i kolika joj je cijena.

– Naravno da možeš – reče mu Behlul, cijena kuće je deset hiljada dirhema. 

– Ali, zaprepasti se Halifa, “kako to?! Jučer je cijena bila deset dirhema a danas je deset hiljada! Zašto je cijena danas tako visoka?”.

 Behlul ga pogleda i reče mu:

– Cijena je naglo porasla zato jer su jučer mušterije kupovale na neviđeno, a ti kupuješ na viđeno – odgovori mu ovaj mudrac.

Iz ovoga događaja ćemo, ukratko, prokomentirati dvije signifikatne poruke, a koje nam mogu biti od izuzetne koristi.

Prva važna poruka jeste svojevrsna protekcija žene i njezinoga imetka u islamu.

Počesto možemo čuti ili pročitati, pa i unutar vjerničkih krugova, da islam neravnopravno tretira muškarca i ženu. Tako na primjer, potencira se pitanje nasljedstva, imajući u vidu da je kur'anskim tekstom određeno da muškarcu pripada koliko dvjema ženama.

Međutim, malo ko primjećuje da trećina koja pripada ženi, zajedno sa muževim dvjema trećinama čini cjelinu. S tim uvezi, jedna izuzetno važna napomena: trećina koju supruga naslijedi od svojih roditelja je isključivo u njezinoj nadležnosti kako će raspolagati, tako da suprug ne polaže bilo koji oblik prava na taj dio imetka, osim, naravno, ukoliko mu supruga to ne dozvoli.

S druge strane, muž nema pravo “uslovljavati” suprugu, nego je u obavezi da iz svojega imetka uzdržava svoju suprugu zajedno sa sobom. Iz primjera halifine supruge vidimo na koji način supruga treba da konzumira svoja prava, bez obzira ko bio u pitanju sa druge strane.

Druga poruka koju iščitavamo iz događaja jeste da nije isto vjerovati u dragoga Boga i vjerovati dragome Bogu.

Sasvim je prirodno da čovjek stvari propituje i na osnovu dobivenih odgovora se određuje spram bilo kojega pitanja, pa tako i vjerovanja u dragoga Boga. Kroz kur'anski tekst pronalazimo da su i najčasniji među nama, Božiji poslanici, tražili određene dokaze s kojim bi umirili svoje srce, poput hazreti Ibrahima, alejhisselama, koji je tražio od Uzvišenoga da mu pokaže kako oživljuje umrle (Kur'an, II:260). Kao odgovor na pitanje Uzvišenoga: “Zar ne vjeruješ?!”, Ibrahim, alejhisselam odgovara: “Vjerujem, ali bih htio da mi se srce smiri.”

Međutim, postoje i oni koji vjeruju bez polemike u dragoga Boga kome bez trunke sumnje vjeruju, i koji na osnovu čistoće svojih srca vjeruju i povjerljivim i istinoosvjedočenima oko sebe, kao što je bio slučaj hazreti Ebu Bekra, koji je nakon što je čuo vijest o Poslanikovom, alejhisselam miradžu rekao da, ako je Muhammed, alejhisselam to rekao, istinu je rekao.

No, u današnjemu društvu, u kojemu je nepovjerenje postao svojevrsni “standard” i sastavni dio društva, koliko ima ljudi koji žive Poslanikov, alejhisselam, stil života, uslijed kojega u riječima i djelima nema mjesta osim i isključivo za istinu, pravo je pitanje za svakoga njegovog sljedbenika.

Naravno, sasvim je razumljivo da nije ista nagrada/stepen za vjerovanje i djelovanje a priori i a posteriori, dakle, vjerovanja Bogu i vjerovanja u Boga, mada su i jednima i drugima obećane naljepše nagrade, kako Uzvišeni kaže u desetome stavku pedeset i petoga kur'anskog poglavlja: “I šta vam je pa odbijate da trošite na Allahovu putu kad će Allah nebesa i Zemlju naslijediti? Nisu jednaki oni među vama koji su davali priloge prije pobjede i lično se borili – oni su na višem stupnju od onih koji su poslije davali priloge i lično se borili, a Allah svima obećava nagradu najljepšu. Allah dobro zna ono što činite.”

Zato naši stari znaju reći: “Baška je vjerovati u Allaha, a baška je Njemu vjerovati.”

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o 

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related