Za mene rat nikada nije stao…

Date:

Foto: Mezari šehida Mesuda Crnolića i Fadila Botonjića na Šehidskom mezarju u Biljanima. 

Piše: Nihad Crnalić

Novembar, onako, pred snijeg…

Biljani su potpuno tihi ovog dana, iako je tu oko deset hiljada ljudi. Svi šutke gledaju u prazno i misle da su u nekom košmaru koji mora proći. Nemoguće je da je ovo istina, da se desilo.

Tog 23. novembra ‘96. iz polusna me probudio najjasniji zvuk na ovome dunjaluku, onaj koji razdvaja javu od sna, dunjaluk od ahireta. Zvuk zemlje koja udara po daskama, zemlje koja bačena iz lopate pokriva mezar. Taj je zvuk svuda okolo prisutan… Već pred noć svježe humke je prekrio snijeg, svo ono ugaženo blato je nestalo i zavladala je bijela tišina. Šehidi su ispraćeni od najmilijih, a sada su obavijeni tišinom prvoga snijega.

Napokon neka vrsta smiraja. Možda to izgleda čudno i nemoguće. Duge četiri godine neizvjesnosti su prekinute. Teškim krajem, ali krajem.

Bojao sam se susreta s majkom tog akšama, skrivao sam oči od njenih krupnih uplakanih, nježnih, majčinskih očiju. Sav moj osjećaj nekog čudnog smiraja, nestao je na putu ka Sanici.

Šta da joj kažem kako je bilo? Da li da joj kažem da su naše komšije i rođaci prilazili da bace koju lopatu na mezar svoga “jarana”? Možda ipak ne. Zagrlit ću je… Plakat ćemo zagrljeni… Tako je najbolje.

 Daleki topovi u svitanje apokalipse

Pred očima su mi igrale sjene, slike se vraćaju u nekom nizu koji nije hronološki. Ponekada uvidiš da mozak memoriše stvari drugačije od onoga kako bi ih ti želio redati.

Živjeli smo nekim idiličnim seoskim životom u živopisnoj dolini. Priroda je Božijim određenjem tu bila posebno lijepa i raskošna. Čista, kraška rijeka okružuje sva naša sjećanja. Otac je bio ribolovac, ali je od posla rijetko imao kad da ode na vodu. Ja sam naslijedio tu opsjednutost vodom.

U Biljane smo išli preko brda pješke, u mekteb. Putem ispod Kamena. Ponekada bismo se krili na velikoj stijeni, dok su roditelji mislili da smo u mektebu. Dječija posla.

Otac je radio u Dalekovodu Zagreb, te je jako puno bio odsutan od kuće. Svaki njegov dolazak kući je bio praznik za nas.

Iza nas su bile dvije teške godine u kojima smo čuli topove u daljini. Rezervisti su postajali sve češći prizor krajem ‘91. da bi postali uobičajena stvar tokom prve polovine ‘92.

Sve naše komšije Srbe smo viđali kako prolaze u uniformama. Bili smo uljuljkani u nekom osjećaju da smo jedni drugima dobre komšije.

Nismo primjećivali da su njihovi osmijesi ustvari jagnjeća koža ispod koje je bio vuk.

Dedo Ragib je bio jako nasekiran kada bismo sjedili s njim.

Bio je partizan u Drugom svjetskom ratu. Prošao je vojnu obuku u domobranima, pa su ih brzo zarobili partizani, ponudili da pređu njima. Kaže da je iz straha da ih ne ubiju prešao u partizane. Kasnije, kaže, da nije zažalio, bio je u tom trenutku na pravoj strani.

Poslije rata nije htio u općinu da radi, zvali su ga. Bojao se da će tražiti da napusti namaz. Dobijao je nešto što je bilo i ispod socijalne pomoći, valjda zbog tog odbijanja službe u općini. Nije pričao o tome.

Daidža Fadil, student mašinstva, koji je nekako jedva došao u aprilu iz Sarajeva, pitao ga je zašto je tako zabrinut. Dedo je rekao da oni ne znaju ko su naše komšije, nije smio o tome govoriti ranije. Mahom su bili četnici u Drugom svjetskom ratu, a da bude i gore, doživjeli su i strašne masakre od ustaša.

Otac je također teško prošao iz Zagreba do kuće. Jedva.

Po selima su bile organizovane neke straže, ništa ozbiljno.

Jako brzo smo iz faze u kojoj sam otišao po diplomu osnovne škole završili u skloništima. Preko noći.

Sva naša igranja su naglo prestala. Kroz glavu su mi prolazile riječi moga druga iz klupe, Teufika, da ćemo mi pobijediti u ovom ratu koji ide. Pitao sam se je li normalno da ja ipak osjećam neki strah iako ćemo mi pobijediti? Pitao sam se i ko smo mi, a ko neprijatelji? Nisam to potpuno uspijevao shvatiti. Sve mi se brzo dešavalo.

Jedne noći smo se svi mi, drugovi iz dva susjedna sela, rastali na mostu koji nas dijeli. Do kraja rata koji će brzo doći, pomislili smo. Opet dječija posla.

Otac me pozvao jednog dana da dođem ispod kuće. Bio je ozbiljan, pomislih da sam nešto napravio, a ne znam šta.

Dole je već bila mama, uplakana i isto tako ozbiljna. Otac je rekao da zapamtim mjesto na koje će zakopati novac i zlato koje imamo, ako bi se njemu i mami nešto desilo…Pogledao sam u usku i duboku rupu i teglu pored nje. U daljini, pa sve bliže, čule su se eksplozije granata. Znao sam da “mi” nemamo to oružje. Strah mi je paralisao noge. Nije mi bilo ni do igre ni do ribolova u tom momentu. Roditelji su pokušavali da me malo oraspolože.

Vrlo brzo, tih dana, u selo je upala neka vojska sa bijelim trakama na ramenu. U pratnji je bio transporter i “Praga”. Nakon insceniranog napada Zelenih beretki i njihove “uspješne odbrane” nas civila sve muškarce su odvojili i odveli ih u pravcu Gornje Sanice. Tri dana i tri noći nismo znali ništa o njima. Ne znam kako smo to preživjeli, tu neizvjesnost. Vratili su ih većinu četvrto jutro, sa nekim potvrdama da su ispitivani. Znam da sam pomislio kako je kraj rata. Nije važno koja je država sada tu, tako sam mislio. Samo neka je otac kod kuće.

Rekao nam je da su prošli golgotu u sali osnovne škole u Gornjoj Sanici, da su prebacivani u Ključ, da su ispitivani i prebijani, da je dio njih završio na Manjači. Manjača… Strašno je zvučalo.

Sve je u rukama komšija

Dugi su tada bili dani. Strah se uvukao u sve nas. Bili smo pod nekom okupacijom, potpuno nemoćni da nešto učinimo. Svakakve priče su dolazile do nas. Više nismo znali ni šta je istina, a šta ne. Godinama kasnije sam razmišljao da je odsustvo provjerenih informacija možda i najgore što biva u tim prilikama.

U mojoj glavi su se vrtjele riječi jednog od vojnika koji su bili tu kada su nam odveli muškarce. Rekao je da je sve od sada u rukama naših komšija, da druge vojske više neće dolaziti tu. Svi su likovali govoreći da je to dobra vijest jer smo mi dobri s našim komšijama Srbima. Taj vojnik je rekao da je više od 13 mjeseci odsutan od kuće, da je ratovao po Hrvatskoj i Bosni. Da nigdje nije vidio gore komšije od onih koje mi imamo. Prisutni, naši stari mu nisu proturječili, ali su sigurno mislili da on nema pojma šta priča. A on je nastavio dalje: “Da se oni pitaju, mi bismo vas sve trebali poubijati danas”.

Jednu noć je mama govorila ocu da daidža Fadil želi otići za Bihać, na slobodnu teritoriju. Otac je govorio da je to dobra odluka, nema ženu, djecu, nikoga da ga sputava. Mama nije mislila tako. Govorila je da je put opasan, uhvatiti će ga, ubiti. Molila je oca da odemo tamo, na Bare, kod dede, majke i daidže koju noć. Mislila je da će tako daidža promijeniti svoju odluku da ide. Bila je u pravu.

Polahko smo se navikavali na to da se sklanjamo od srpskih vojnika, da ne izlazimo nigdje. Kao da ih ne izazivamo svojim prisustvom. Išli smo po njivama, kupili sijeno. S vremena na vrijeme neko bi proširio priču da dolazi neka druga vojska, sa crvenim ili plavim trakama. Oni će nas pobiti.

Uspjeli smo uvidjeti da srpske snage tu, bilo koja vojska koja je nailazila ili komšije, ne vole vidjeti vojno sposobne muškarce. Tako su im se ovi i sklanjali iz vidokruga. Idući tom logikom, otac i daidža su se krili svaku noć u nekom improvizovanom skloništu u pojati. Svaku noć… Do te noći.

Prst sudbine je nešto sto sam viđao sve godine poslije. Samo jedan korak na drugu stranu razdjeljuje suprotne strane svega u životu. Samo jedan treptaj oka. Jedan izbor na raskrsnici života. Uvijek biramo ono što je naša sudbina. Naučio sam da se s tim čovjek mora miriti bez pitanja šta bi bilo da je bilo?

Bila je tiha noć taj 9. juli, te 1992. godine, u toj našoj Zlatnoj dolini. Nije bilo pucanja pijanih rezervista u zrak. Neko je pokucao na vrata. Bili su to otac i daidža. Odlučili su da se vrate iz skloništa u kuću, mirna je noć.

Nikada prije toga nisam spavao između oca i majke. Grlio me tim jakim rukama govoreći da će sve biti u redu. Da će sve proći. Tako smo zaspali.

U zoru je opet neko kucao, ovaj put na vrata sobe. Daidža. Kaže da izađemo, komšije su došle da pretresu kuće, da vide ima li oružja. Pogledao sam kroz prozor. Sve poznate komšije Srbi su bili, Šikmani, Škrbići, Šoboti, Kokanovići… Izašli smo svi napolje.

Vidjeli smo da na isti način prilaze svim kućama te da svi izlaze napolje iz kuća. Nikakve pretrese nisu vršili. Sakupljali su nas, od kuće do kuće i pomjerali smo se ka kraju sela, prema Kamenu. Iz svih bašti, šumaraka, izvirivale su te poznate njuške. Niko sa strane, niti jedan vojnik sa strane. Pomislio sam da to ne može biti loše. Sad će doći Dane Babić mislio sam, on će im objasniti da griješe i da nas vrate kući. Inače je taj Babić meni bio nepoznat do rata. Došao je iz Beograda, kako kažu, da preuzme komandu nad srpskim jedinicama u tom dijelu. Znao sam mu brata, Mirka Babića.

Da niste slušali Aliju, drugačije bi bilo

Kako je vrijeme odmicalo, a taj naš spasilac, kojeg sam očekivao, nije se pojavljivao i u mozgu su mi počele odzvanjati riječi onoga vojnika. Hvatao me strah, pomalo i panika. Kako bi nas pomjerili, iz kuća koje su bile iza nas izvodili bi sve ukućane. To je trajalo, a mi smo u pauzama sjedali na neku deku koju smo ponijeli. Sjećam se… Brat je stajao sa strane.

Otac bi ga zvao da dođe do nas, da bude s nama. On bi ga sa strahom u očima gledao i nije prilazio. Šta je mogao shvatiti, sa svojih dvanaest godina? Daidža se osjećao odgovornim što smo se našli u pogrešnom selu u pogrešnom trenutku. Nagovarao je oca da pita nekog od četnika da nas puste kući, u naše selo. Zbog djece, govorio je. To je naglas rekao Čedi Šobotu. Ovaj mu je odgovorio da pita Vojvodu. Daidža je upitao ko je taj.

Slavko Škrbić. Sjećao sam se te bradate prikaze. Nikada nisam pomislio da bi on mogao biti neki vojvoda. Daidža je upitao Škrbića da nas pusti. Rekao je da ne zna nikoga od nas, da je potpuno svejedno u kojem je ko selu, jer će i Crnaliće neko danas “pokupiti”.

Kretali smo se sve bliže ka selu Kamen. Gore, na Kamenu su nas razdvojili. Muškarce od žena i djece. Neki vojnik sa dvije zvijezde na epoletama, poručnik ili pukovnik (što je manje moguće) je održao neki govor. Rekao je da će kuće biti pretresene u potrazi za oružjem, da će muškarci biti odvedeni u Biljane na ispitivanja, a žene i djeca vraćeni kućama. Sjećam se da je imao neku žicu u nosu. Kao da je stradao negdje.

Kada su počele žene da kukaju i plaču, rekao je nešto kao da niste slušali Aliju, do ovoga ne bi došlo.

Sjećam se tih momenata jako često. Otac je prišao i čučnuo ispred mene i brata. Skinuo je sat s ruke i dao mi ga u ruku. Rekao je da budemo dobri, da čuvamo mamu i da je slušamo. Rekao je, a to sam mislio da je samo njegov strah, da se više vjerovatno nećemo vidjeti. Zagrlio nas je dok smo svi plakali. Daidže se sjećam da stoji nekih par metara iza na nekom uzvišenju.

Visok, čvrst i nasmiješen. Kaže ocu: “Idemo, Mesude”. Otac se okrenuo i otišao do njega. Pogledali smo se još jednom prije nego što su se zaputili u grupu koja je već krenula ka Biljanima, putem kojim smo mi još prije dva mjeseca išli u mekteb.

Nas je do kuće, kao da nam se nešto ne desi, pratio grbavi Neđo s PAP-ovkom o ramenu. Pomišljao sam kako su ovi ratovi nepravedni. Grbavi Neđo da odvede moga oca i daidžu, dvometraše, negdje.

Tog dana su se iz pravca Biljana čuli dugi rafali mitraljeza i automatskih puški. Pored naše kuće su protrčali dječaci koje su vratili iz Biljana jer su maloljetni. Rekli su da ih tamo tuku i maltretiraju.

Do nas su danima stizale razne vijesti. Neke kažu da su viđeni u Ključu kako piju vodu iz neke cisterne. Neke da su svi pobijeni u Biljanima. Neke da je dio ubijen, a dio odveden na Manjaču.

Danima nakon njihovog odvođenja počeli smo pronalaziti leševe po voćnjacima Biljana.

Jednoga dana smo pomagali dedi da samelje kukuruze nekom Srbinu koji će mu, kao, platiti. Znali smo da neće platiti, ali smo znali i da moramo to uraditi. Tetka Rezija je otišla u Biljane da čuje od mještana šta se desilo. Dedo je kroz suze rekao da nam kaže šta god sazna i da bude jaka.

Vratila se, nije nam davala puno informacija. Godinama nakon rata je rekla da je čula sve, da je pronašla Fadilovu ličnu kartu u voćnjaku. Da je čula da su ih sve pobili. Mami nije smjela tada to reći. Tako ni mi nismo znali za te informacije.

Dedu sam vidio tada, kako sa suzama u očima gleda u mene i brata kako nejaki okrećemo ručku na “mrvilici” kukuruza.

U noći sa 7. na 8. august do kuće nam je došla majka. S njom su bile žene iz Botonjića. Rekla je da su odveli dedu i ostale stare muškarce. Na Kamenu je bio plamen. Gorila je neka kuća. Čuli su se pucnji.

Sutradan smo saznali, pobili su ih i zapalili. Među njima je bio dedo, moji drugovi Teufik i Ermin i tri žene.

Toliko zla i straha ljudski mozak ne može odjednom prihvatiti.

Bez riječi su znale da su pronađeni u jami

Protjerani smo iz naših kuća, naših sela i gradova. Napustili smo našu Krajinu u nadi da se nekada vratimo. Da potjeramo te zlotvore iz naših njiva, naših šuma, sa naših rijeka, od naših pragova.

Završio sam u Travniku, a odatle u Fojnici, kod daidže Kasima, koji je došao po nas. Amidža Hasan je ranjen zadnjih dana dok smo bili u kućama i ostao je u bolnici u Banjaluci. Spasio nas je komšija Srbin.

Mjesecima nakon proživljenog nismo se potpuno raspremali kada krenemo na spavanje. Bili smo spremni na pokret. Dugo nam je trebalo da se naviknemo.

Još uvijek smo čekali oca i daidžu misleći da su živi. Daidža Kasim je išao u Karlovac kada je Manjača raspuštena, očekujući da ih nađe. Sjećam se kako auto dolazi, a u njemu samo daidža Kasim i njegov suvozač. Njih nema…

Znam da sam izašao iz kuće i plakao, bojeći se da je to, ako išta, znak da njih nema među živima. Onda bi nam opet ponešto podgrijavalo nadu. Čovjek je takav, jednostavno ne želi da prihvati najgori scenario. Mislim da ga to nekad i drži u životu.

Poslije oslobodilačke operacije 5. Korpusa ARBiH imali smo priliku da se uvjerimo s kim smo živjeli do ‘92. Sa kukavicama koje su ubijale nenaoružane civile, starce, žene i djecu, a koje su pobjegle ispred naoružane vojske ostavljajući sve da bi lakše bježali.

U oktobru ‘96. sam dobio telefonski poziv da pripremim mamu na najgori scenario. Pronađene su masovne grobnice na lokacijama Lanište i Crvena zemlja. Broj ubijenih i pronađenih je tu negdje. Nema nade, rečeno mi je. Moraš to reći majki i mami. I namjeravao sam. Majka je nekako tek klanjala ikindiju, a mama je uzela abdest. Ušao sam i rekao da sjednu. Obje su znale šta je. Nisam riječ rekao. Nije bilo potrebe. Samo smo se zagrlili i plakali.

Ja tada nisam znao da mi je otac pronađen u jami sa daidžom i još 186 ljudi, žena i djece.

Sjetio sam se kako smo se tih zima sekirali za njih, da li im je hladno u nekom logoru…

Sedmoro djece ispod deset godina je smetalo u stvaranju RS-a. Mala Amila Džaferagić od par mjeseci, sa svojim bratom Almirom od pet godina, sa cjelokupnom porodicom izuzev oca koji je sve to posmatrao… Više od 260 ljudi u jednom selu.

I nekako, godinama poslije čujem još te lopate kako bacaju zemlju po našim šehidima…

Za sav taj genocid koji nije dobio svoju pravnu odrednicu u Međunarodnom sudu pravde kao ni u presudama Haškog tribunala, jedini koji je odgovarao je stari nastavnik historije Marko Samardžija.

Ispada da je on sam to organizovao i izvršio, a nakon toga je sam to sve vješto krio, pa sam to negira. Niko ostali, kao, nije kriv. Bar prema procesuiranju naših sudova. Spiskovi svih učesnika u genocidu u Biljanima su lako dostupni, kada bi neko pokazao zainteresovanost za to.

Okupljamo se svakog desetog jula u sjeni lipe ispred džamije u Biljanima, u sjeni poznatijeg genocida, jedanaestog jula u Srebrenici. Sve lakše stajemo u sjenu lipe, a sve teže se mirimo sa ovom latentnom, medijskom sjenom. Biljani su Srebrenica prije same Srebrenice. Uvod u ono što će se desiti tri godine poslije na suprotnom kraju naše domovine.

Krajem prošle godine sam dobio poziv od Instituta za traženje nestalih da dođem i dam krv, da bi se utvrdio identitet NN leševa iz Biljana.

Devetog januara sam dao krv, da se pokuša zaokružiti identifikacija svih pokopanih, te na taj način obilježio ono što je Ustavni sud oglasio neustavnim.

Često se sjetim riječi rahmetli mame, čije srce nije tako dugo izdržalo sav bol, koje bi govorila kad bi neko pričao o ratu: “Za mene rat nikada nije stao…”.

Sudbina i priča moje porodice je samo jedna od preko 260 od toga dana. Ne najgora, ne najsretnija.

Kako da mjerimo svoju i tuđu bol? Nije mi gore, sigurno, nego Šemsi Džaferagiću koji dođe učiti sedam fatiha… Nije mi gore nego nekima drugima. Znam da dođemo, da se po pogledima poznamo u svome bolu. Da se osjećamo nekako jačima kada smo tu svi zajedno. Nismo usamljeni. Osjećamo ponos jer dovodimo djecu tu, u naše Biljane, učimo ih na našem bolu historiju. Učimo ih da ne mrze, ali i da ne praštaju zločincima. Učimo ih da je uvijek bolje pružiti otpor, makar nam izgledao beznačajan, nego se predati bez borbe.

Iako smo preklopljeni i ne možemo da se nosimo sa imidžom koji ima Srebrenica kao mjesto genocida strašnih razmjera, mi iz doline Sanice imamo jednu satisfakciju koju, nažalost, nema većina stratišta u našoj zemlji. Nalazimo se na slobodnoj teritoriji, onoj koju je oslobodila naša Armija.

Molim Svevišnjeg da našim mrtvima podari deredžu šehida a nama snage i sabura da iznesemo ovaj teret do kraja, da uspravni dođemo pred Stvoritelja i budemo mogli u oči pogledati naše šehide, bez srama. Gospodaru naš, povećaj patnju i propast zlotvorima, kako na onom tako i na ovom svijetu. Amin!

(Preporod.info)

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related