Zaboravljene dječije igre: Zdravije i ispunjenije djetinjstvo

Date:

Foto: Alem Dedić/Dječije igre

Prije izbijanja pandemije koronavirusa nekoliko škola na području Tuzlanskog kantona (TK) krenulo je u realizaciju “oživljavanja” nekadašnjih dječijih igara. Primjer jedne takve škole jeste Druga osnovna škola iz Gračanice, koja već šest godina realizira projekat “Zaboravljene dječije igre”, pokušavajući na taj način “vratiti u život” igre koje su obogaćivale djetinjstvo nekadašnjim generacijama.

Ove igre dobijaju na značaju još više nakon dugotrajne izolacije djece zbog pandemije, tako da su i pojedine nevladine organizacije u ovom periodu organizovale ovakve projekte.

Vrijeme mice, žandara, dugme više, igre dvorišta i ostalih igara polako ostaju iza nas, a one su te koje djecu uče kako da komuniciraju uvažavajući i prihvatajući pobjedu i gubitak. Danas djeca znatno manje borave na otvorenom, manje trče, a mnogo više koriste tehnološka sredstva za razonodu. Šta se desilo sa starim dobrim igrama?

Značaj društvenih igara u životu djece

Igre, bilo tradicionalne ili na “pametnim spravama”, ispunjavaju veći dio vremena (pred)školske djece. Razvoj, učenje i rad bit će uspješniji ukoliko se odvijaju kroz tradicionalne igre. Kroz igru dijete uči, razvija se, otkriva sebe i svijet putem pokušaja i pogrešaka, eksperimentiranjem s različitim materijalima, zvukovima, sredstvima, istraživačkim i drugim načinima, igranjem uloga.

– Nije dovoljno da dijete samo promatra i sluša, već i da samo otkriva i istražuje – dodirne, rastavi, pomjeri, sastavi, pomiriše i isproba, jer time zadovoljava svoju znatiželju, ali i doživljajima potiče razmišljanje i zaključivanje što je baza intelektualnog razvitka – kaže pedagog-psiholog Alma Đedović.

Bez obzira koliko se dijete voljelo igrati samo ili sa roditeljima njegovi vršnjaci su nezamjenjivi partneri u igri.

Ono kroz igru sa drugom djecom emocionalno sazrijeva i stiče prijatelje. I konflikti koji u takvim igrama nastaju nužan su i potreban dio djetinjstva, jer rješavanjem sukoba dijete razvija svoje socijalne vještine.

A koliko su važni projekti poput ovih ističe i Đedović koja kaže da se motoričke vještine koje su izuzetno važne stiču aktivnostima kao što su puzanje, trčanje, skakanje, penjanje, provlačenje, bacanje, udaranje lopte, naročito u ranom djetinstvu, odnosno predškolskom periodu u kojem je jako važan motorički razvoj tj. razvoj motoričkih vještina.

Igre – put u svijet odraslih

Putem igre i aktivnostima u igri djeca ispituju svoje mogućnosti, uspostavljaju odnose sa drugom djecom a i odraslima, odnosno stvaraju modele u kojima intezivno spajaju ili sjedinjuju maštu i realnost. Djeca kroz igru ostvaruju svoje prve kontakte, to je put kojim postepeno koračaju u svijet odraslih.

– Igra predstavlja najznačajniji put razvoja ličnosti djeteta, njegovu pripremu za odrastanje  kroz igru, ako je ona pravilno vođena uz pomoć roditelja, nana, deda ili učitelja dijete uči kako da uspostavlja zdrave socijalne kontakte, da se ponaša na odgovarajući i ispravan način u određenim situacijama i da izbjegava konflikte u kontaktima sa drugom djece, da ako dođe do konflikata bude spremno i zna da riješi konflikt na miran način. Igra je za predškolsko i školsko dijete najlakši i najprirodniji način učenja, zbog toga što je ono u igri motivisano i emotivno angažovano – ističe Đedović.

Brojni su benefiti koje djeca dobijaju igranjem sa svojim vršnjacima. Kada se dijete igra ono tada aktivira svoju kogniciju, prepušta se mašti, razvija socijalne odnose, oslobađa svoje emocije, kreće se i djeluje. Igra pomaže djetetu da upozna vrijednost raznih moralnih normi, u kontaktu s drugom djecom razvija se saznanje o značenju pravednosti, poštenja, dobročinstva, istinoljubivosti, hrabrosti i sl. U igri s vršnjacima dijete stiče navike pozitivnog ponašanja.

Prazna dvorišta i parkovi

Međutim, problem jeste da djeca danas sve manje vremena provode na ovakav način. Tradicionalne igre zamijenili su kompjuter, telefon, tablet i ostale savremene igračke. Ako samo pogledamo naša igrališta, parkove, dvorišta,  koja su prazna ili poluprazna za razliku od vremena tradicionalnih igara, možemo uvidjeti da se djeca dosta manje igraju, manje imaju pokret, živi kontakt sa vršnjacima, priliku da udišu zrak, osjete miris.

– Treba da svi budemo svjesni jedne veoma  važne činjenice, a to je da danas u Svjetskim zdravstvenim klasifikacijama bolesti i poremećaja koje se danas liječe jesu posljedice konzumiranja igrica na tabletima, telefonima, računarima i društvenim mrežama, što nismo imali u ranijem periodu kada su djeca igrala  tradicionalne igre – kaže Đedović.

S druge strane, ističe ona, imamo trend interneta, igrica, video igrica, društvenih mreža koje sa sobom nose nevjerovatnu brzinu protoka informacija koju djeca nisu u stanju da prate, prihvate i onda imamo isfrustriranu, anksioznu bijesnu djecu, dok je za razvoj djeteta veoma važno da umjereno prima informacije u skladu sa svojim kapacitetima i dalje ih procesuira.

– Igrice savremenog doba sa sobom nose i opasnost koja nije odmah vidljiva u ranom periodu rasta i razvoja, kroz igru komuniciraju sa virtualnim svijetom, nemaju realnost, u funkciji su im dva do tri prsta, mišići nemaju aktivnosti, potom strada skeletni sistem, jer djeca sjede i ne kreću se. Sve ove navedene posljedice se vide tek u periodu puberteta kada djeca trebaju polahko da preuzimaju određene kompetencije za sebe – kaže Đedović.

Čovjek je biće igre

Tradicionalne igre nose sa sobom benefit zdravijeg društva u psihičkom, socijalnom, emocionalnom, duhovnom, fizičkom domenu.

– Tradicionalne igre su također u prednosti, jer se djeca u njima identifikuju sa likovima koji su realni (učitelj, ljekar…) dok se, igrajući video igrica, djeca identifikuju sa imaginarnim likovima što rezultira čudnim ponašanjem djeteta. Problem ovisnosti o video igricama jeste ključni. Igranje video igrica do kasno u noć, svakodnevno po deset do dvanaest sati, izaziva razne psihosomatske probleme poput nenaspavanosti, potpunog isključenja iz porodičnih aktivnosti koje su jako važne za razvijanje emocionalnih i socijalnih kompetencija, zapostavljanje fizičkih aktivnosti koje su neophodne za uspješan razvoj djeteta – kaže mr. Ervin Sejdinović, asistent na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Tuzli.

Postavlja se pitanje kada je došlo do naglog zaokreta u pogledu dječijih igara. Razvoj društvenih igara, kao sociološke pojave, se posmatra u kontekstu razvoja i promjena u društvu. 

– Čovjek je, po svojoj biti, i “biće igre”. Igre su uvijek bile prisutne u ljudskom društvu, prije svega u domenu razonode i odmora. Nagli razvoj ljudskog društva, počevši od procesa industrijalizacije, posebno informatizacije, robotizacije i automatizacije, tehnologije uopšte, doveo je i do pojave novih vrsta igara, video igara. Ono što je produkt navedenih procesa jeste i pojava potpuno nove, simulirane realnosti. Ta vrsta realnosti ne bi mogla nastati bez prethodnog razvoja tehnologije. Simulirana realnost je nazvana virtualna realnost. U virtualnoj realnosti ljudi formiraju čak i nove identitete uz pomoć kojih vode ‘paralelan život’ sa konkretnom realnošću – kaže Sejdinović.

Naši sagovornici ističu da su pojava i razvoj interneta, prije svega društvenih mreža, potom razvoj video igrica dva ključna faktora koja su dovela do izumiranja dječijih igara u tradicionalnoj formi.

 – Vrijeme koje su, do prije par generacija, djeca provodila u prirodi, fudbalskim igralištima i slično, danas provode u zatvorenim prostorima i “on-line” su 24/7. Popularnost, traženost, broj lajkova i pratitelja na društvenim mrežama postale su društvene vrijednosti. Mladi ljudi, ‘zaraženi’ navedenim trendovima, svakodnevno se trude da postignu te ‘vrijednosti’ što sa druge strane rezultira povećanom dozom lijenosti, gubitkom kreativnosti, društvenog aktivizma i produktivnosti – kaže Sejdinović.

Projekti koje vode nekoliko škola sa početka naše priče pružaju djeci priliku da razvijaju i osjete čula mirisa – recimo cvijeta ili zraka, čula sluha – zvuk vjetra ili cvrkut ptica, čulo vida – pokret, mogu da osjete dodir, da imaju kontakt, da dožive iskustvo, emociju, ljubav, sreću, da upoznaju svoje tijelo, svoje mogućnosti, šta mogu, a šta ne mogu, što kroz virtualni svijet igara ne mogu.

(Alem Dedić/Preporod.info)

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related