Zašto nisi kao on/ona?

Danas živimo u vremenu moderne tehnologije i prihvatanja raznih izuma koji nam ponekad pristaju, a ponekad nam ne doliče. Takvo je vrijeme nažalost došlo, da prihvatamo sve šta nam serviraju. I u toku svega toga treba ostati pri zdravoj pameti i kao roditelj ne pogriješiti u najbitnijem aspektu dječijeg života, tj. u odgoju. Treba nekad na nešto što nazivamo bitnim u životu dići svoj glas i izboriti se za bolje, pa tako i izvršiti određene promijene, popraviti greške kako bi imali ljepše sutra. A to se može odnositi i na postupanje roditelja prema djetetu. Islam je jasno dao do znanja koja su prava djeteta, a koja prava roditelja. Svakako da bi razumijeli oba stajališta trebamo prihvatiti činjenicu da je svako posebna, odnosno jedinstvena jedinka. Brojni dokazi našeg fizičkog izgleda, ali i psihičkog ponašanja nam govore o tome. Allah, dž.š., u Kur'anu navodi: „Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti? Hocemo, mi možemo stvoriti jagodice prsta njegovih ponovo.” (El-Qiyama : 3-4) Otisci prstiju smatraju se jedinstvenom karakteristikom (ili osobenošću) svake ljudske jedinke. Tako i najsitniji detalji na nama daju osobinu individue. U toku odgoja ovo je veoma važna karakteristika svakog djeteta i to roditelji trebaju da poštuju. Ali nešto što se nalazi u dubokim korijenima naše historije što se tiče odgoja je metoda koju bih ja nazvala Što nisi poput njega/nje? . Metoda koja se prenosi s generacije na generaciju, a na koju se svaka generacija zgrožava, ali postane dio nas kad trebamo odgajati svoju djecu. Svodi se na to da kad dijete pogriješi, čuje dobro poznate rečenice:

–          Što nisi poput komšinicinog sina?

–          Što se ne ugledaš na nju?

–          On je u svemu bolji od tebe?

Aludira na to da dijete nije ni na kojem području dobro. Zapravo da li su roditelji uopšte svjesni kako te rečenice utječu na djecu? Da li ono to baš želi čuti u datom trenutku? Ne radi se o tome da djetetu treba popustati, nego upotrijebiti neki bolji način kako bi mu se ukazalo na učinjenu grešku. Kako se mališan osjeća u tom momentu? POVRIJEĐENO, IZDANO, POTIŠTENO I BEZVRIJEDNO. A to mu je materijal da traži nedostatatke svog „protivnika“( on osobu s kojom ga porede tako gleda), jer će tako željeti dokazati da je on bolji. A najstrašnija stanica do koje može doći jeste da dijete zamrzi svoga druga, drugaricu, komšinicu i sl., a to vuče za sobom ozbiljne posljedice koje se mogu kasnije odraziti na njegov život. Ako pogledamo u hadise koji su nam preneseni od Muhammeda, a.s., koji nas navodi na to da pokrivamo mahane svog brata, vidjet ćemo zapravo da navedenom metodom roditelj čini suprotno kod svog djeteta. Pedagogija također zagovara da roditelji prilikom odgoja djece trebaju paziti na dječije mogućnosti, sposobnosti i da ih poštuju kao individue. Svako dijete ima određene karakeristike, neko je bolje u školi, neko u sportu, a neko na svim područjima. Naš Gospodar je nas stvorio onako kako je On htio u savršenom obliku, ali kao ljude sklone greškama koji trebaju da se kaju dok su živi. Pa na osnovu toga i roditelji trebaju da uče djecu tom postupku, da ako pogriješe trebaju da traže halal ili da se ugledaju na svog druga ili drugaricu u smislu da uče jedni druge onome najboljem. Također, kroz odgoj mališani trebaju da nauče da pokrivaju mahane svojih drugova, a ne da ih ismijavaju i da prijateljima žele isto što i sebi, tj. najljepše. A ovo se ne postiže metodom koja se prenosi s generacije na generaciju, a koja je mrska svima : Što nisi poput nje/njega? Metom bezvrijednosti.