Zemlja nam je mihrab naš

0
146

Piše: Mustafa Bećirović

Nazva me muftija goraždanski prije par dana i reče da je sutra navečer Lejletu-l-Berat i da bismo se trebali okupiti u džematu Grivin, kod Rudog, da malo zikrimo na zemlji: imami, sabornici i predsjednici.

Ja sam ponio svu opremu: sedžadu, tespih i bijelu kapu. Dok prolazimo kanjon rijeke Lim, šutim i gledam stjenovite masive kako dodiruju nebo i naumpadaju mi ajeti: “Pa zašto ne pogledaju kamile kako su stvorene, i nebesa kako su dignuta, i planine kako su stamene i zemlju kako je prostrta?!”

U šutnji čujem crvkutanje duše u radosnom poju istigfara, kao ptica što su je pustili iz krletke. Ovo je Božija zemlja po kojoj hodam i izgovaram riječi “Tobe Jarabi”.

Umjesto uobičajenog transparenta dobrodošlice kojim se obilježava svečanost otvaranja džamije, mevluda i drugih vjerskih svečanosti, na ulazu iskrčene vakufske zemlje stoji stih iz mevluda:

“Zemlja nije vječna, kratko živi tijelo,
Bijeli ćefin čeka smrtničko odijelo.
Kad u carstvo vječno treba da se ide
Ostaviti treba sve što oči vide.”

Umjesto ahmedija, odijela i kravata, ugledah ljude sa lopatama, krampama, grabljama i vilama. Začuh pjesmu “zemljo moja volio te ne bih, da se nisam rodio u tebi”.

Muftija nas poreda u safove po pravilima distance, naslonjen na motiku, održa govor:

“Braćo, ovo je zemlja jedne nane i dede koji su je uvakufili Zajednici. Džamijski mihrab znači mjesto gdje ratujemo sa sobom pred Bogom. Danas nam je ova zemlja mihrab gdje ćemo ratovati sa sobom sađenjem voćki. Ja ne znam ni nanu ni dedu koji su ovo poklonili, ali ne mogu ih na Danu sudnjem pogledati u lice ako njihov poklon islamu ne oplodimo i ne zalijemo znojem. Dosad smo posadili 400 voćki, danas 200.

Ovi koji su došli iz ‘sarajevskog blata’ danas su sa nama na čistoj zemlji, na krilu majke svoje. Kad posadimo sadnice oraha i očistimo zaraslu travu, mi ćemo češljati kosu naše majke, okupati je, obući joj kat, staviti joj šamiju i spustiti glavu na njeno krilo. Na njenom krilu gladni nećemo biti. Abdestom ćemo čistiti zemlju i rane joj zavijati. Meleki će se spustiti na ovu zemlju na kojoj se sada uspravljamo da je dlanovima dotaknu i tejemum uzmu. Nemojmo braćo zaboraviti da su Allahove vojske na nebesima i na ovoj zemlji na kojoj stojimo.

Pogledajmo u ove planine i smanjimo umišljene veličine. Mi nikada nećemo savladati ‘uspon-akabu’ u nama dok se valjamo u blatu nemorala. Pogledajte kako smo iskrčili ovo brdo koje je bilo zarasla nedodžija.

Eh, to je primjer kako trebamo krčiti zablude iz svojih života. Braćo moja, smrt u ruci nosi pješčani sat i svako zrno koje sipi, to su zrna našeg vremena na ovom svijetu. Još jednom pogledajmo dokle nam ljudska visina doseže među ovim stjenovitim gromadama koje dodiruju nebo.

Mi smo samo u jednom slučaju veći od ovih planinskih vrhova, a to je ako se smanjimo i spustimo do nevoljnika i siromaha, do šehida i vakifa; tada ćemo vrhovima srca dodirivati blizine Arša. To su blizine s Gospodarom čije postojanje čujemo u šumu ove zelene rijeke Lim. Molimo Gospodara da sa naših srca ovom čistom zemljom očisti blato naših zabluda.”

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o